VRO Oslobađanje juga Hrvatske prva je i najveća napadna operacija Hrvatske vojske i policije u 1992. godini koju je omogućila uspješna herojska obrana Dubrovnika 1991. godine i njegovi branitelji.
Mirovnim planom Cyrus Vance–a dubrovačko područje bilo je među onim hrvatskim krajevima s kojih se jugo–vojska trebala bezuvjetno povući, te stoga nije uključeno u područja pod zaštitom UN (UNPA). Time su Republici Hrvatskoj date odriješene ruke za oslobađanje juga Hrvatske vojnim putem. Ujedno su razmještajem međunarodnih snaga i promatrača na znatan dio hrvatskih prostora, koji su dotad bili aktivne bojišnice, oslobođene potrebne snage Hrvatske vojske za uporabu na ovom ratištu.
Početkom travnja 1992. godine, neposredno po izbijanju rata u BiH, snage Jugoslavenske armije pokušavaju ovladati dolinom Neretve, izbiti na more i potom zauzeti hrvatski Jug. Nastojeći onemogućiti planove agresora i izbjeći nove gubitke državnog teritorija Glavni stožer HV 4. travnja 1992. godine izdaje zapovijed snagama Sektora Dubrovnik i HRM za provođenje uporne obrane i sprječavanje neprijateljskog proboja u dolinu Neretve. Obrambene snage dodatno se ojačavaju dolaskom 1. i 4. gardijske brigade HV te osnivanjem Južnog bojišta, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, kako bi nakon slamanja neprijateljskih napada mogle preći u napadna djelovanja, deblokirati Dubrovnik i osloboditi južnu Hrvatsku.
Dugo planiranu napadnu operaciju agresor je poduzeo u vremenu od 11. do 23. travnja 1992. Zahvaljujući uspješnoj obrani crte bojišnice, od Bistrine preko Gradca, Hutova do prijevoja Stolovi, Hrvatska vojska 18. svibnja 1992. godine prelazi u opći napad na cijeloj bojišnici, te angažiranim snagama koje su brojale 5300 vojnika prodire prema Dubrovniku.
Oslobađanje privremeno okupiranog dubrovačkog područja i izlazak naših snaga na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, izvršen je nizom međusobno povezanih i uspješno izvedenih operacija Hrvatske vojske. Nositelji svih napadnih djelovanja bile su profesionalne brigade, bolje naoružane i jače formacije, koje su probijale neprijateljske crte i vršile prodore koristeći i manje skupine za napade na značajne ciljeve u dubini neprijateljeva rasporeda. Za njima su nastupale pričuvne brigade koje su izvršavale osiguranje i učvršćivanje zauzete crte te čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih snaga. Ovaj način ratovanja, po prvi put korišten na Južnom bojištu, kasnije će biti uspješno primjenjivan u svim budućim oslobodilačkim operacijama HV.
DEBLOKADA DUBROVNIKA
U sklopu prve operacije koja je za cilj imala deblokadu Dubrovnika, izvođene od 18. svibnja do 30. lipnja 1992., Četvrta brigada ZNG prodire rubom Popovog polja prema Ravnom i Zavali, ostvarujući potrebnu dubinu prostora, a Prva brigada ZNG priobalnim smjerom kreće prema Slanom. Tijekom teških borbi za oslobađanje Dubrovačkog primorja i zaleđa pridružuju im se pričuvne postrojbe 115. brigada HV, MOMP Pelješac, Primorska satnija i Odred naoružanih brodova Dubrovnik.
Koristeći povlačenje jedinica JA s prilaza Dubrovniku, snage Zapovjedništva obrane općine Dubrovnika, koje su brojale 2700 vojnika, 26. svibnja izlaze iz Grada i prelaze u napadna djelovanja oslobađajući Rijeku i Župu dubrovačku. Spajanjem snaga 1. i 4. gardijske brigade s 163. brigadom HV 28. lipnja na području Osojnika, uspješno je izvršena deblokada Dubrovnika.
TIGAR
Krajem lipnja dolazi do novog pregrupiranja naših snaga i izvođenja priprema za daljnja napadna djelovanja u sklopu operacije “Tigar”, koja je otpočela djelovanjem borbenih zrakoplova HRZ po dubini neprijateljskih snaga u 04,50 sati 1. srpnja 1992. godine. Cilj operacije bio je ovladavanje južnim rubom Popova polja i iznimno važnim sustavom neprijateljskih utvrđenja, od Vukovića i Zaplanika, preko Golubovog kamena do Ivanice i visova iznad Župe dubrovačke, odakle je agresor još uvijek izravno ugrožavao Dubrovnik. Tijekom višednevnih teških borbi, snage HV, koje su činile 1., 2. i 4. gardijska brigada te 163. dubrovačka brigada, potisle su neprijatelja i do 13. srpnja u potpunosti ovladale ovim prostorom. Zahvaljujući potpori koju je Hercegovačkom korpusu pružio Podgorički korpus JA, operacijom „Tigar“ nije zauzet dobro utvrđeni i branjeni masiv Vlaštice, na kome je neprijatelj ostao sve do listopada 1992. godine.
OSLOBOĐENA ZEMLJA
Snage Južnog bojišta HV, predvođene gardijskim brigadama, u vremenu od 23. srpnja do 15. rujna 1992. godine planiraju i provode novu napadnu operaciju pod nazivom „Oslobođena zemlja“, koja se odvijala na planinskom prostoru Bobana u zaleđu Dubrovačkog primorja. Temeljni cilj bio je uspostavljanje i učvršćivanje nove crte obrane na obroncima uz južni rub Popova polja. Uspješnim završetkom napadnih djelovanja stabilizirana je dosegnuta crta obrane i počinju intenzivne pripreme za obranu u zimskim uvjetima i izvođenje operacije oslobađanja Konavala.
OSLOBAĐANJE KONAVALA I DUBROVAČKOG ZALEĐA
Operacija oslobađanja Konavala i dubrovačkog zaleđa izvršena je od 21.-25. listopada 1992. godine. Temeljna zamisao završnih napadnih djelovanja Hrvatske vojske na Južnom bojištu bila je obuhvatnim manevrom s dva pravca odsjeći neprijatelja i ovladati njegovim položajima smještenim na vijencu planinskih vrhova iznad Župe dubrovačke. Istodobno izvršiti prevoženje, morskim putem, glavnine snaga u Cavtat i zauzeti Konavle te izbiti na međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske. Za izvršenje ove zadaće iznova su angažirane 1. brigada ZNG, 2. brigada ZNG 4. brigada ZNG, 163. brigada HV, borbena grupa Konavle, 1. Domobranska bojna Dubrovnik, 156. brigada HV, snage HRM i inženjerije, te policijske postrojbe Lučko, Karlovac i Dubrovnik.
Nakon dolaska u Cavtat naše snage, predvođene 1. brigadom ZNG zauzimaju cjelokupan prostor Konavala i izbijaju na državnu granicu s Crnom Gorom. Dio snaga 1. brigade ZNG uspješno prodire smjerom Uskoplje – Jasenice – Ivanov Križ – Glavska. BG “Konavle” razbijajući ubačene neprijateljske skupine vrši planirani proboj u smjeru sela Šilješci i dalje prema Dubi i Stravči, dok 1. Domobranska bojna kreće prema Kuni i zauzima položaje u zahvatu državne granice prema Bosni i Hercegovini.
Istodobno, koristeći proboj snaga 1. gardijske brigade, 2. i 4. gardijska brigada zajedno s 163. brigadom izvode napadna djelovanja kroz zaleđe i nakon teških borbi 25. listopada 1992. godine ovladavaju Vlašticom i visovima iznad Župe dubrovačke. Poraženi neprijatelj panično se povlači prema Trebinju, a snage Južnog bojišta prekidaju napadna djelovanja i učvršćuju nove crte obrane, čime je u potpunosti završena VRO Oslobađanje juga Hrvatske.
U borbama na Južnom bojištu poginulo je više od 270 hrvatskih branitelja i 19 civila, a teže i lakše ranjeno preko 900 pripadnika HV i MUP-a dok su gubici neprijatelja bili višestruko veći.
U stalnim agresorskim topničkim napadima cjelokupno dubrovačko područje pretrpjelo je nova teška razaranja i uništavanja materijalnih dobara i spomeničke baštine.
O stvarnoj veličini ove oslobodilačke operacije te njenoj ulozi u izgradnji i stvaranju pobjedničke HV, najbolje svjedoči izvojevana pobjeda nad još uvijek dobro organiziranim postrojbama tzv. JNA koje su i u tom vremenu zadržale značajnu premoć u opremljenosti i naoružanju.
Veliku dubrovačku „festu slobode“ održanu 29. listopada 1992. u gruškoj luci, svojom je nazočnošću uveličao hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je u Grad stigao raketnom topovnjačom „Petar Krešimir IV“, u čijoj pratnji su bile i RTOP „Dubrovnik“ i „Vukovar“. Pred svečanim postrojem snaga Južnog bojišta, tom prigodom je odao još jedno priznanje za ovu veliku pobjedu Hrvatskoj vojsci, stanovništvu dubrovačkog područja i njegovim braniteljima. Tog dana, točno u podne, zazvonila su sva dubrovačka zvona u čast slobode Dubrovnika i juga Hrvatske.
Pobjedonosnim završetkom operacije, nakon teških šestomjesečnih borbi i jednogodišnje okupacije vraćen je u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli privremeno okupirani teritorij krajnjeg juga Hrvatske i omogućen povratak u svoje domove za više od 20 000 prognanika i izbjeglica. Hrvatska vojska i policija oslobodile su 1210 km2 kopnenog i 1080 km2 morskog prostora, izašle na međunarodno priznate državne granice te uspostavile čvrst i pouzdan sustav obrane dug oko 105 km., oslonjen na preko 120 dominantnih utvrđenih visova, koji neprijatelj do završetka Domovinskog rata nije nikada ozbiljnije ugrozio.
Zbirka fotografija MDRD Pripadnici HV na uništenom neprijateljskom tenku Lisačke rudine, 21. svibnja 1992. Foto: Željko Maganjić Zbirka fotografija MDRD Tenk HV pokraj Slanog, svibanj 1992. Foto: Siniša Sunara
Autori teksta
Mišo Đuraš i Varina Jurica Turk
