Tijekom kratkotrajnog zatišja, nakon najrazornijih agresorskih napada na Dubrovnik od 8. do 13. studenoga 1991., iz gruške luke koja je još uvijek gorjela, u 13:45 sati 14. studenoga isplovio je brod „Slavija“ s preko 4000 žena, djece, starijih i nemoćnih osoba, te oko 200 bolesnika i ranjenika. Pridružili su im se i pripadnici promatračke misije EZ koji su, u strahu za svoje živote, odlučili privremeno napustiti Grad. Brod, registriran za prijevoz najviše 1000 putnika, morao je i pored jakog nevremena, praćenog orkanskim jugom, isploviti prema crnogorskoj luci Zelenika, gdje je prošao uobičajenu agresorsku kontrolu. Na njemu su bili i pripadnici dubrovačkog pregovaračkog tima, kojima su i ovom prigodom, od strane JNA, izneseni ultimativni zahtjevi za predaju Grada. Sutradan ujutro, „Slaviji“ je dopušten nastavak plovidbe prema Rijeci. Istodobna ratna djelovanja na području srednje Dalmacije, napad JRM na Split i bojevi u Splitskom i Korčulanskom kanalu (15. i 16. studenog 1991.) u kojima je Hrvatska ratna mornarica porazila znatno nadmoćnijeg agresora, onemogućila su planirano pristajanje i iskrcaj dijela putnika u splitskoj luci. Budući da je i Rijeka bila opterećena sa preko 40 000 izbjeglica i prognanika, za konačnu luku iskrcaja određena je Pula. U subotu, u 00:35 sati 16.studenog, „Slaviji“ je priređen veličanstven doček, a ispaćeni putnici odmah zbrinut. Za vrijeme ove dramatične i teške plovidbe jedan putnik je umro, a rodilo se dvoje djece.
Nažalost, u potpunosti su se ostvarile slutnje promatrača Vittoria Ghiolia koji je prilikom iskrcaja u Puli kazao da je stekao dojam da su na dubrovačkom području „neki ljudi iz JNA odlučili ići do kraja“.
Praćeni novim stradanjima, žestoki napadi agresora na Grad nastavili su se zauzimanjem Mokošice već 21. studenoga, a kulminirali bezumnim napadom 6. prosinca 1991. godine. Stoga je, prema podatcima Štaba Civilne zaštite, do kraja studenoga iz Dubrovnika evakuirano 19.000, a tijekom prosinca, uključujući i brodove pod zastavom UNICEF-a, novih 3.149 osoba te je do konca godine broj prognanih i izbjeglih osoba s dubrovačkog područja narastao na više od trideset i dvije tisuće.
Za širenje istine o stradanju Dubrovnika i uspostavljanje pouzdanog međunarodnog humanitarnog koridora posebno su zaslužni službeni predstavnik UNICEF-a Steffan de Mistura, francuski ministar za socijalnu skrb Bernard Kouchner i talijanska ministrica za imigracije Margherita Boniver, koji su 16. studenoga 1991., hidrogliserom „Krila Dubrovnika“ doputovali u Grad. Ministar Kouchner se, kao posrednik, aktivno uključio u pregovarački proces između predstavnika Dubrovnika i JNA, nastojeći prvenstveno zaustaviti dalje razaranje Grada i stradanje njegovog stanovništva.
Napad na Split i bojevi u Splitskom i Korčulanskom kanalu (15. i 16. studenoga 1991. godine)
U skladu s ranijim agresorskim najavama da će napasti Split ukoliko se ne deblokiraju vojarne u gradu, Vojno pomorska oblast JNA je 14. studenog 1991. u području Splitskog kanala rasporedila brodove Taktičke grupe „Kaštela“. Povod za početak napada bio je uništenje PČ- 176 „Mukos“, kojeg su, dok je nadzirao Splitska vrata, torpedirali diverzanti HRM. Nakon ovog događaja JRM je naredila brodovima Taktičke grupe „Vis“ da tijekom noći 14./15. studenoga izvrše topnički napad na otoke Brač i Šoltu. Djelovanje šoltanske bitnice HRM Marinča rat ih je prisililo na povlačenje, a nedugo potom zapovjednik VPBR-31 „Split“, kapetan fregate Dragan Jovin, naredio je brodovima TG „Kaštela“ djelovanje po unaprijed „odabranim ciljevima“ u Splitu.
Žestoki topnički napad na grad otpočeo je oko 6:30, a djelovanju brodova pridružile su se snage JNA razmještene u vojarnama u Splitu i Divuljama. Nakon uzaludnih pokušaja da s Komandom VPO dogovori prekid vatre, admiral Sveto Letica je zapovjedio otvaranje vatre topničkim bitnicama HRM sa splitskih Kašjuna, Vele Straže na Šolti i Golog brda na Braču. Uspješno je djelovala i protuzračna obrana HRM , koja je oborila dva neprijateljska zrakoplova, te je oko 8:00 sati otpočelo povlačenje brodova TG „Kaštela“ iz Splitskog kanala.
U ovom zločinačkom napadu smrtno su stradale dvije osobe, a teže i lakše ranjen je jedan gardist i osam civila. Pogođene su mnoge škole, bolnice, sportski objekti, muzeji, spomenici kulture, Dioklecijanova palača, te drugi civilni objekti. Istog dana general-major Nikola Mladenić bio je prisiljen potpisati prekid vatre na području od Ploča do Trogira te od Lastova do Lošinja.
Nakon poraza i povlačenja iz Splitskog kanala brodove JRM iz sastava TG „Kaštela“ i BG „Ploče“, 16. studenoga 1991. orkansko jugo je prisililo na sklanjanje u Korčulanskom kanalu, a dio se usidrio u uvali Bezdija pokraj Lovišta. Po zapovijedi Zapovjedništva HRM po njima su otvorile vatru topničke bitnice iz Lovišta i Blaca (Korčula). Tom prigodom pogođena su četiri neprijateljska broda: dva minolovca, jedan raketni čamac i jedan torpedni čamac.
Brodovi JRM su se nakon neuspješnog napada na Lovište, pod zaštitom magle izvukli prema svojim posljednjim bazama na Visu i Lastovu. Pobjedom u ovim bojevima Hrvatska ratna mornarica je pokazala svoju snagu, uspješno obranila Split i deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.
Mišo Đuraš i Varina Jurica Turk
MDRD
