Snažnim napadima, poduzetim u studenom 1991. godine, agresor je uspio ovladati platoom Srđa i okupirati Mokošicu te još snažnije stegnuti obruč oko Dubrovnika. Radi provođenja odredbi sporazuma o primirju, zasnovanog na deblokadi vojarni JNA i njenom povlačenju iz okupiranih dijelova Hrvatske, potpisanog u Ženevi 23. studenoga 1991., Vlada Republike Hrvatske imenovala je ministre Davorina Rudolfa, Ivana Cifrića i Petra Kristu za svoje predstavnike na području južne Dalmacije i uputila ih u Dubrovnik.

Neposredno po dolasku, 5. prosinca 1991. u Cavtatu, otpočeli su pregovore oko trajnog prekida vatre s predstavnikom JNA admiralom Miodragom Jokićem. Budući da je Jokić postizanje bilo kakvog sporazuma uvjetovao prethodnom predajom naoružanja i povlačenjem hrvatskih vojnih snaga iz Dubrovnika, na ovom sastanku nisu postignuti značajniji rezultati. Istoga dana, nakon što je nastavak pregovora zakazan za sutradan, Jokić je održao sastanak s podređenim zapovjednicima 9. VPS u Kuparima. Na njemu je prihvaćen plan napada na tvrđavu Imperijal na Srđu, čijim su zauzimanjem namjeravali prisiliti dubrovačke branitelje i predstavnike hrvatske Vlade na predaju Grada.

Napad koji je vodio zapovjednik 3/472. mtbr. kapetan Vladimir Kovačević – Rambo otpočeo je u 05.50 sati 6. prosinca 1991. djelovanjem neprijateljskog topništva po tvrđavi Imperijal na Srđu. Iz smjera Bosanke i Strinčjere uslijedio je pješački napad oko 100 vojnika, kojima su potporu pružala dva tenka, a cjelokupnu topničku vatru agresor je usmjerio na Grad i njegovu zaštićenu spomeničku cjelinu. Zahvaljujući premoći u ljudstvu i naoružanju napadači su uspjeli ovladati platoom ispred tvrđave, istočnim bastionom i krovnom terasom, a branitelji su se morali povući u njene unutarnje prostore. Uz dubrovačke branitelje, tvrđavu su tog dana branili i pripadnici 9. bojne HOS, pod zapovjedništvom Ivana Perkušića Barbe.

Zapovjednik ZOOD Nojko Marinović, nastojeći pomoći braniteljima, izdao je zapovijed za otvaranje vatre iz svog raspoloživog topništva po samoj tvrđavi. U isto vrijeme južnom padinom Srđa krenule su dvije skupine pripadnika postrojbi SJP i ZNG, kako bi ojačale obrambene snage u Imperijalu. Zajedničkim djelovanjem odbacili su neprijatelja i iznova uspostavili potpunu obranu Srđa. Toga dana dubrovački branitelji uspješno su odbili i istodobne napade na svoje položaje u Sustjepanu i hotelu Belvedere te agresoru nanijeli odlučujući vojni i politički poraz.

U ovom bezumnom zločinačkom napadu poginulo je devetnaest i ranjeno više od 70 civila i branitelja. Posebno teška razaranja doživjela je zaštićena povijesna jezgra Grada koja je pogođena s preko 600 topničkih projektila. Nakon rušilačkih napada na Grad i brojnih pokušaja njegovog osvajanja, svjetska zajednica više nije mogla zatvarati oči pred brojnim ratnim zločinima koji su tijekom agresije počinjeni nad hrvatskim narodom. Uspješnom herojskom obranom 1991. Dubrovnik je Hrvatskoj donio prednost u međunarodnim odnosima i dao nemjerljiv doprinos njezinu međunarodnom priznanju koje je uslijedilo 15. siječnja 1992. Nastojeći sačuvati sjećanje na herojstvo i žrtvu svojih branitelja i građana, kojima su ispisali najsvjetlije stranice njegove bogate povijesti, Grad Dubrovnik je šesti prosinac proglasio Danom dubrovačkih branitelja.

Skip to content